pjaceta

ponedjeljak, 10.08.2015.

Kritičko umišljanje

Ovih dana me beskrajno rastužuju vijesti, novine, novinari. Gledam, čitam i čudim se. Jeli ovaj svijet oduvijek bio ovako 'na rubu nervnog sloma' ili je on tek sad postao takav? Ipak mislim, da je glupost evolvirala. Možda se kao humanisti nismo baš iskazali, ali kao ovce, vukovi, praščići, pa i žapci jesmo.
Ta glupost u početku svijeta nije mogla biti tako velika, tako glupa i ogromna. Jer kad je riječ postala, bila je svijetlo, ne tama.

Nekad ljudi nisu imali škola, fakulteta, ali su imali ono nešto. X-faktor. Zdrav razum! Plovili su morima, u kaićima, bez kompasa i Garmina, proputovali su pješke od Crnog mora do Alpi još prije deset tisuća godina, išli su na hodočašća iz vlaške zabiti u evropske vjerske i druge centre. Bez svih sprava, papira, škola, snašli su se i preživjeli tisućama i tisućama godina. Opažali su svijet, učili se iz prirode, iz onoga što su vidjeli, mislili su. Danas imamom puno fakulteta, puno doktora znanosti, puno školovanih ljudi. Imamo školovane novinare, pisce, eminentne ljude. Svega imamo. Ali razuma krajnje malo. Pa se tako ponekad pitam, gdje smo u edukativnom sistemu zakazali?!
Obrazovanje bi moralo biti osmišljanje čovjeka, humanizacija društva, učenje vještina ophođenja u zajednici, poštivanje čovjeka,… moralo bi biti 'postojanje' čovjeka.

Neki dan, pokazuju na Dnevniku nekog dečka iz Afrike, jednog od onih što 'preplivaše Sredozemlje'. Tuži se na ratove, neimaštinu, a prvenstveno ga smeta da su neobrazovani. Pa se sve pitam jesu li ti ljudi tisućama i tisućama godina, od postanka čovjeka, koji je naseljavao Afriku, oduvijek bili u ratovima i neimaštini?! Da, reći ćete, ratova je oduvijek bilo, neimaštine isto. Luk i strijela, pa tako dalje, … Upravo zato bi edukacija morala biti 'izgradnja' čovjeka, da može živjeti u miru, bez ratova i sa zagarantiranim osnovnim potrebama.
Ne mogu se otarasiti tog pitanja, koje mi se uvijek porađa dok gledam tv dnevnike i izvještaje sa ratnih područja – tko tim ljudima prodaje oružje?! Jel' smijem još jednom – tko zaraćenim u svijetu prodaje oružje? Aj, još jednom – tko je dao dječici u ruke suvremeno oružje?!

Neimaština – jeli ona plod neznanja, plod lijenosti, plod vremenskih i drugih geografskih uvjeta ili plod needuciranosti?! I kako su onda toliko tisućljeća preživjeli do danas?! Imali su zdrav razum. A onda je došao bijeli čovjek, …
A bojim se, i da imaju i najbolju naobrazbu, bili bi isti tukci kao i mi evropljani, svetovljani, 'globljani'. Ono, od globalizirani. Globalno zatupljeni.

Ponekad mi se čini da je to 'globaliziranje' samo drugo ime za zaglupljivanje. Da je najveći atentat u povijest, atentat na mozak, na um, na mišljenje. Onda čete čuti u svim bijelim i ostalim obojanim knjigama o školstvu, evropske komisije, direktive, smjernice, kako je potrebno u edukativni sustav uključiti i naučiti mlade 'kritički misliti'.
To je samo dobar paravan, jer nijedna država(njen aparat), nijedna medijska kuća (njeni vlasnici i političari), ustvari nijedan ideološki sustav ne želi da podanici kritički razmišljaju. Pogledajmo samo prvu demokraciju, Grčku, i kako je Sokrat završio. Pa i kasnije kako su ti 'kritički mislioci' okončavali u povijesti. Dojam, ideologija, koja se stvara u društvu, a u interesu je kapitala ili nekolicine vlastodržaca, ne smije biti narušena nijednim pitanjem koji je dovodi u pitanje. Skepsa je zabranjena, samo vjera u ideju je ispravna. Ali ne u bilo koju ideju, već u ono jednu globalnu, onu što je CNN odašilje. A naše lokalne televizijske i novinske kuće kopipejstaju, pa se onda novinari i svi ostali pisci raspišu, na svim portalima jedna te ista vijest u par nijansi jedne boje, pa svekoliko pučanstvo komentira, pa najglasniji i najagresivniji 'pobjeđuju', jer pametnom dosta. Sa rogatim se bosti ….

Eto, prije par mjeseci CNN prenosi vijest o smrtnoj kazni u Maleziji. Grozno, grozno. Preprodavače drogom su osudili na smrt i kaznu sproveli. CNN u velikom naslovu koji nepomično stoji na ekranu, dok pokazuju slike ljudi i Malezije, nad kojima se svi emotivno zgražamo, stavili napis »UN upozorava da smrtna presuda ne sudi u 21. stoljeće!«. I svi se slažemo. Stvarno, koji barbarizam smrtna presuda u 21. stoljeću. Ali to prenosi američka televizija. Da, one države, gdje je smrtna presuda normalan čin. Ili kad nam pokazuju grozne zatvorske uvjete u Sjevernoj Koreji, Kini ili Rusiji te se svi zgražamo nad tim nedemokratičnim i diktatorskim i koje kakvim još nazivima za države, a pri tom zaboravljamo Guantánamo. Zaboravljamo na crnce još u šezdesetim godinama prošlog vijeka, da, u vrijeme kad se je moja generacija rodila, zaboravljamo na Indijance i rezervate, … Reći ćete, to su 'nus pojave', a svaki lijek ih ima.

Voljela bih jednom odgledati neki dnevnik na bilo kojoj tv postaji koji će biti plod nezavisnih mislioca, gdje će predstaviti više istina, a ne samo jednu, gdje će mi pokazati samo činjenice (bez pridjeva) i prepustiti mom mozgu da sam odluči, kako će o toj situaciji misliti. Kad ne bi bilo suptilnih podnaslavljanja, možda bi ljudi i razvili kritičko mišljenje, ovako smo samo 'kritički umišljeni'.
Mislimo da nešto znamo, a nikad nismo svjesni koliko od tih misli koje svakodnevno mislimo, i oko kojih se preko dnevnog pisanja natežemo, su suptilno usađeni u naš mozak te ih nismo svjesni da bi ih mogli kritički provjeriti. No, važno da smo u pravu i da trubimo u isti rog kao i većina zemaljske globalizirane populacije.




Jučer sretnemo poznanika. Možda je i to bio povod za ovaj blog zapis. Istraživački novinar, freelancer, trideset godina radnog staža, par velikih afera, nekoliko knjiga. Akterima knjiga, negativcima, se nikad ništa nije desilo, nitko procesuiran, javno prozvan ili bilo što na što bi se ukazalo nedjelo. Jok. Ali zato njegove članke nijedna novina ne želi otkupljivati. I kako to već biva u društvu, polako se te svi odreknu, prijatelji, žena, … pa ti traži istinu i kritičko razmišljaj.

Isto tako sam ovih dana čitala intervjue nekih filozofa, zanimljivo štivo. U nekom trenutku, kolikogod bili neovisni i kritički, prešli su granicu, koja je bila postavljena ispred njih – integritet ili posao(slava). Kako tko, ali rezultat je uvijek skoro pa isti – kupljen, spašen. No, nisu svi takvi. Neki su čak i uspjeli zadržati svoj neovisni kritički integritet, oni su 'ukras demokracije'. I njihova misao je dozvoljena do neke granice i ne previše. Ostali, mudro šute i rade svoje posao.

Oni samostalni, koji tu granicu uredno presežu jer misao nije kruta, geometrijski zacrtana, već se je može širit, nema ruba. Rub je onaj koji sami postavimo, koji postavi naša ograničenost ili samocenura. Ti mislioci, koji se ne mogu kupiti, slomiti, bilo kako pridobiti, ušutkati, oni bivaju polako ali sigurno 'disciplinirani'.
Tako je bilo otkad je svijeta, tako će i biti.
Dovoljno je proći kroz povijest filozofije i uvijek će biti neki alfa mužjak u službi države, ideje, nečega, koji će zbog ega, kapitala, stolice, protivnika pokušati diskreditirati preko novina i drugih oblika moči.

I dok sam ga gledala tog čovjeka u godinama koji bi se morao spremati za mirovinu, jer je društvu odradio svoj radni vijek, on grčevito razmišlja kako i gdje započeti neku novu karijeru.
Kritičko mišljenje do jedne granice, zabranjeno preko, ne u vrtal susjede Milke.

Kako danas to djeluje. Za izrečenu misao nećete otići u zatvor, jer je sistem suptilniji. Ukinut će vam radno mjesto, postati ćete višak, ili će vas ni krivog ni dužnog oblatiti u novinama, prijatelji će vas napustiti jer ste 'persona non grata', doživljavat ćete neugodnosti ovdje/ondje, sve po pravilima - gdje svi mogu proći, vi nećete jer će naći članak nekog zakona po kojem vi to ne možete, dok svi ostali mogu po istom tom zakonu.
Sistem je umrežen. A znamo kako je sa mrežama. Pauk je plete da spasi sebe, vlasnik će uvijek štiti svoju mrežu jer mu garantira egzistenciju, lagodan život. Sistemi, države u kojima živimo, su vlast velikog kapitala, ne samo gospodarskog već i kriminalnog, koji je umrežen u politiku. Jedni bez drugih ne mogu. Para paru mije, a svi peru pare. Tu nema mjesta kritičkom razmišljanju. Jer kritičko razmišljanje je tvornica ideja, koje mogu naškoditi profitu pojedinca.

Kritičko razmišljanje bi moralo biti odgoj Čovjeka, humanizam, tolerantnost drukčijeg, mogućnost suživljenja sa različitim. To vam je kao brak između muškarca i žene, dviju različitih jedinki, iz različitih okruženja, svjetonazora, koji se spoje za nastavak vrste, zajednice. Moraju biti dovoljno zreli i pametni da se odupru svađi u teškim situacijama i da ne okrenu leđa jedno drugom, kad je najteže, moraju biti odgojeni za suživot, te se kritički odnositi i do svojih djela, ne samo tuđih. Ali…
Idealnog nema, svi se trudimo, pa tako i sa odgojem i kritičkim umišljanjem.


I tako, čitam novine, gledam televiziju, rastužujem se, razmišljam, …
Pune novine parade, Dorisinih odgojnih metoda, blog o blogoknjig, … svi se nešto svađaju, zatopljeni u svoj 'pravo' i 'ja' jurišaju jedni na drugoga, …
A nitko o vijesti nad vijestima – žabac Kermit i miss Pigi su se razišli.
To je vijest. Prava, istinita, novinarsko zahtjevna te nadasve medijsko uspješna. Razvod jako važnih osoba.

Žabac i mis Pigi, poslije 40 godina uspješnog skupnog življenja i rada, odlučili su krenuti svatko svojim putem. To su objavili svatko na svojoj fejsbuk stranici, vijesti su prenijeli CNN, Times i ostale svjetske novine. Slobodno izguglajte i provjerite. Sve novine. To je globalna vijest. Važna.


I nemoj sad da mi tu netko kritički razmišlja.
Plišani zeleni žabac i plišana roza svinjica su se razveli.
Čujete vi, ra z ve li.
To je važna vijest.


A o tome drugi put … (to be continued)


- 13:53 - Komentari (18) - Isprintaj - #