Sunovrat
Iliti po domaće – narcis. Zašto je sunovrat sunovrat, a ne narcis? Zašto se sunovratimo, bacimo u veliku dubinu ili strmoglavimo? Kakve veze ima sunovrat kao dubok pad, provalija, po jezičnom rječniku sa tako lijepim cvijetom? I jeli narcis možda Narcis zbog ljepote? Jeli cvijet dobijo ime po osobi ili je osoba dobila ime po cvijetu?
Zanimljivo je ponekad pogledati logiku koja se skriva u pojedinim jezicima jer nastajanje neke riječi priča isto tako i kulturnu priču naroda. Pa tako mene još uvijek zanima, zašto je u hrvatskom jeziku, i samo u njemu, narcis sunovrat?
Taj cvijet ima jako puno značenja, a ono prvo je da je znanilac proljeća. U raznim religijama ima svoja značenja. Ma svašta nešto ima, i sve to (a i više) možete naći na internetu.
O tome sam danas željela malo debatirati – o tom divnom internetu, što možete tamo naći?
Koliko puta dnevno, tjedno, mjesečno se sunovratite u dubine virtualne mreže?
Ja sve manje. Vikendom i praznicima uopće ne otvaram računalo – doslovno: ne radimo. Ako nema potrebe ne otvaram ga čak ni preko tjedna i to si priuštim bez imalo grižnje savjesti jer mi otvaranje pošte stvara mučninu u želudcu.
Nekad je pošta putovala mjesecima, ljudi su se veselili pismima jer su donosila vijesti o dragim ljudima, ljubavima, starim krajevima. Pošti su se svi radovali. Sjećam se vremena kad sam sa radošću otvarala poštanski sandučić. Dok malim ključićem otvaraš drvena vrata sandučića, nestrpljivo očekuješ kovertu, posebno onu načinjenu kod kuće – obično iz listova revije koja se zvala Bravo ili nešto slično. Ta pisma su bila prve tajne ljubavi, topla daleka prijateljstva, događaji i doživljaji iz napuštenog 'sela'.
Poštar je u tim vremenima bio persona jako grata. Bakina. I njenih prijateljica najomiljenija osoba, posebno prvoga u mjesecu, sa mirovinom. Dan, kad je poštar nosio penzije bio je njegov praznik, pun jela i pića.
A onda je došao Internet i sa njim virtualna pošta.
Prvo su to bila ona starinska pisma, prijateljska i ljubavna, na novi način su puno brže stizala. Zahvaljivali smo se čudu tehnike što nisi trebao više čekati mjesec dana do slijedećeg pisma, sve je bilo na dohvat ruke. I onda su ta pisma nestala, jer događaja i novosti nije bilo za svaki dan dugog pisanja, dolazila su sve ređe i ređe, dok nisu prestala. Zamjenili su ih neki novi oblici internetskog druženja. Jesu li ih zamjenili ili su ih ipak samo uništili?!
Danas, samo koje desetljeće kasnije, sve se promijenilo.
U poštanskom, sad već limenom, sandučiću dočekaju te samo računi, reklame i pokoja pošiljka porezne, suda ili druge državne ustanove – svi nešto hoće od tebe.
U virtualnom inboxu, slika nije puno drukčija - reklame, spam, pozivi na ovo-ono i službena pošta – zahtjevi i zahtjevi. Treba ovo, ono, sad, brzo, već jučer. Stara pisma, prijateljska i ljubavna, ona puna topline i emocija, nitko više ne piše. Čak i taj fejsbuk, gdje je masa kvazi prijatelja, rodbine, poznanika, nitko među sobom ne komunicira, a samo je klik potreban za jedan običan razgovor. Nitko više nikoga ne pita, kako si, kako živiš, što se u tvom životu dešava? Okruženi tolikim ljudima i informacijama, a sve se svelo samo na muk i lajkanje. Gledaj me, ne zanimaš me.
Puno puta ćete čuti kako vas uvjeravaju – takav je tempo života, ne stigne se, nemam vremena, … Ima istine i u tome ali je puno dublja istina da ljudi jednostavno ne žele. Lakše im je klikati igrice po fejsbuku nego razgovarati sa živim čovjekom. Razgovor iziskuje energiju, zanimanje za drugoga, uživljavanje, slušanje, neku srdačnost, toplinu i brigu.
Ljudi su umorni, ne da im se. Ali jako vole, kad sami prime sve to. Žele imati, a ništa ne investirati. Moram priznati da me takvo ponašanje kod ljudi razočarava, posebno kad imaju vremena za klikanje igrica ili čekiranje fejsbuk lajkova dok živa osoba sjedi pored njih. Upravo zato smatram osnovnom neodgojenošću kad sjedimo za stolom ili smo u društvu, a netko među prisutnima lista i klika po pametnom telefonu ili ovisnički tipka po nekim internetkim stranama.
Još uvijek imam glupi telefon. Iako je nov, al' je glup. Juniora i djecu mojih prijatelja naprava ne zanima. A meni dovoljno za nužne pozive, više mi ne treba, ustvari – ne želim. Ne želim bit rob svega onoga što telefon nudi, i zamisli, ja ne koristim.
Druženje preko računala?! Moguće, viđeno, ali to nije ono prisno druženje, kad čovjeka gledaš u oči, kad osjećaš njegovu smirenost ili nemir, kad sa njim razgovaraš neverbalno. Upravo ta neverbalna komunikacija je ponekad više od komunikacije riječima i slovima. Ljudi jesmo različiti, različito doživljavamo svijet, imamo različite svjetonazore, različite kanala preko kojih vidimo, čujemo, ćutimo. Neki ljudi se groze dodira, neki su taktilni tipovi, neki ne razumiju što im govoriš, dok im ne nacrtaš,… Puno nas je i toliko koliko nas je, toliko je i posebnosti, različitosti. Zato je lijepo upoznavati ljude, slično je istraživanju neotkrivenih pokrajina, kao putovati prostranstvima duhovnih iskustava.
Razvoj tehnologije smatramo kao napredak čovječanstva. No tužno je, kako je napredak ljudskih pomagala doveo do bijede ljudskog duha. Kao što je jedan doktor znanosti jednom negdje rekao – 'nije sve u mišićima i razumu, treba nam srce i duša'. Napredak i čovječnost su postale oprečne.
Tako čitam na internetu neki dan. Tražim jedan podatak, a to je kao traženje igle u hrpi sijena. Bezbroj informacija, što korisnih, što pustih tlapnji, pa internetska mreža izgleda kao neko globalno informacijsko smetlište – ljudi na njega svašta bacaju, i nove i stare stvari, i stvari koje vrijede i polupane stvari, … U tom mom surfanju sam tako prije par dana naišla na jednu zanimljivost koja me je lagano potresla i povodom koje ovaj post.
Današnje društvo bilježi sve veći porast patološkog narcizma.
Sebičnih, bahatih i pretjerano samouvjerenih, koji se nisu sposobni vezati, koji ne mare za nikoga osim za promicanje svoje prevelike slike, kojima drugi ljudi služe samo kao 'publika' za pljeskanje.
Jedno je samoljublje kao pozitivna slika o sebi, kao ono prirodno u nama - da voliš sebe takvog kakav jesi, kao cjelokupnu osobnost, sa pozitivnim i negativnim osobinama. Voljeti sebe, znači i voljeti život, voljeti ljude sa kojima živiš. Ako ne voliš sebe, ne možeš voljeti ni druge. To se smatra 'normalnim' narcizmom, ono što je patološko, devijantno u tom narcizmu je ono pretjerano.
Kad pojedinac stvori grandioznu sliku o sebi koju pokušava na svaki način prezentirati i zadržati, gdje od 'publike' očekuje stalno divljenje a da ništa za uzvrat ne daje. Za druge ljude baš ne mari jer je on tako poseban i takav tretman zaslužuje. Ako mu se nađete na putu i ne ispunite njegova očekivanja za perfekcijom, stalnim divljenjem, otpikat će vas kao običan pikavac. Riječima će se služiti vješto i slatko, izričito u manipulativne svrhe. Na kritiku će odreagirati povrijeđenog ponosa i sa bijesom, možda ne direktno, već onako skriveno ili čak autodestruktivno.
»U socijalnim odnosima narcisi teže da budu primećeni, dominantni, stalno teže potvrdi njihovog “savršenstva“ i zahtevaju konstantno divljenje od strane svoje okoline. Na odsustvo divljenja reaguju besom. U odnosima sa drugima mogu biti veoma šarmantni, društveni i komunikativni i odavati utisak prijateljski nastojene osobe. Međutim, iza tog površnog šarma leži hladnoća, manipulativnost i sebičnost. Narcisu je jedino bitno da kroz socijalne odnose, socijalni status ili posao održi svoju grandioznu sliku o sebi«
(http://www.vaspsiholog.com/2011/02/narcizam-2/)cizam-2/)
U ljubavnim odnosima se radije nagibaju k ne-vezivanju, ne žele. Partnera odabiru po kriteriju 'lošije' od sebe (kako ih oni okarakteriziraju te im onda to onako suptilno nabacaju da dižu sebi 'numeru') ili atraktivnog izgleda (da bi im se drugi divili te im zavidili). Literatura govori da su skloni promiskuitetu i prevarama (kojima dokazuju svoju lažnu veličinu). Ima još toga, opisa kako Narcis izgleda, ali o tome koga zanima – na smetlištu interneta ima svega.
Fejsbuk, teretane, … tu se može i 'u živo' sresti takav primjerak, o tome piše jedan dečko u svom diplomskom radu. Kakogod okrenete, što više slobodnog vremena imamo, to više sunovratimo.
Nikad ne bi mislila da napredak znanosti i tehnologije može dovesti do takvog kraha ljudske duhovnosti, kako ono reče »trebamo više srca i duha«. Ali eto, dešava se. Napredak je i nazadovanje. Puno literature govori o tom, čak je Freud već 1921 govorio o sličnom (povezanosti napretka i patologije) gdje govori o 'civilizaciji' kao odricanju slobodi u ime sigurnosti), pa su pisane knjige o sebičnosti kao društvenom fenomenu (Cristopher Lasch – Kultura narcizma), kao boljki »zapadnog bogatog društva«.
I sad ono što me je najviše šokirao u ovoj tematici – na jednom fakultetu su istraživali samouvjerenost studenata i došli do zaključka da je pretjerana samouvjerenost u svezi patologije narcizma, ali to nije sve :
“Twenge and colleagues examined the scores of more than fifteen thousand college students who took the Narcissistic Personality Inventory between 1987 and 2006. During the twenty-year period, scores went through the roof, with 65 percent of modern-day students scoring higher in narcissism than previous generations" (Kristin Neff, Self-Compassion: Stop Beating Yourself Up and Leave Insecurity Behind)
65% procenata više
I to su ljudi koji će zasjesti vodeće položaje u društvu, koji će raditi u vladi, ministarstvima, koji će učiti, liječiti, nuditi socijalnu pomoć,… Kakvu socijalnu pomoć, kakvu empatiju, sućut, razumijevanje možemo očekivati od patološkog narcisa? Samo manipulativnu. U svrhu svog osobnog cilja a ne skupna dobra, zajednice.
U društvu sebičnih ljudi će nestati zajednica, nestati će brakovi, djeca, bit će samo Ja i ja, koji će se diviti sami sebi za ništa. I mi stvaramo te generacije, kao roditelji i učitelji, kao društvo i prvenstveno preko medija gdje nažalost djeca provedu najviše vremena – internet i televizija.
Dakako da je ovo malo karikirano ali ništa čovjeka ne otrijezni kao kad mu nacrtaš najgoru moguću sliku. Patološki narcizam je nešto što je među nama, ne negdje na drugom planetu, on je tu, prisutan, moramo postati svjesni toga. Poraditi na tome. Ova gore Kristina čak govori da ako patite od niske samouvjerenosti, nemojte raditi na njenom 'bildanju', već poradite na samo-suosjećanju, bolje je za zdravlje.
Svašta možeš na tom internetu saznati a ja se samo trudim apstinirati. Informacijski apstinirati. Blog jednom mjesečno pisati, poštu rijetko otvarati. Na fejsbuku već odavno nisam, druge strane ne koristim. Zbog toga se bolje osjećam. Možda bi ponekad morali izabrati u internetskoj korizmi biti.
Što na kraju reči o tom narcisu?!
Patološki narcizam je krhki cvijetak koji se pod pritiscima života i frustracija, obuće u lijepu žutu boju koja svijetli i svi joj se dive, a u svojoj unutrašnjosti on je jedan hladni i sebični sunovrat, koji će se prije ili kasnije sunovratiti u ono jezeru u kojemu se ogleda. Tužna je to priča o krhkom cvijetu koji se naziva čovjekom.
(sunovrat sa ove slike izgleda pomalo 'patološki', mora da i među sunovratima ima patologije, mogli bi ga nazvati 'patološki sunovrat'  )
|
